U vremenu kada se često čini da istinske vrijednosti ostaju u sjeni svakodnevice, priča o jedanaestogodišnjem Ahmedu Nuru Mehmetoviću iz Sarajeva vraća vjeru u snagu mladih generacija. Ovaj talentovani dječak, učenik Osnovne škole „Edhem Mulabdić“, svojim radom i zrelošću nadilazi godine koje ima.
Njegova knjiga „Moj put u Potočare“ nastala je iz ličnog iskustva i duboke potrebe da razumije, zabilježi i prenese ono što je doživio tokom Marša mira 2024. godine. Još od svoje osme godine Ahmed je nosio želju da krene putem sjećanja, bola, ali i dostojanstva. Odrastajući uz školska saznanja i priče o stradanju naroda u Srebrenici, u njemu je sazrijevala svijest o važnosti pamćenja i prenošenja istine.
Knjiga je oblikovana kao putopis u kojem Ahmed bilježi svaku etapu svog puta, svaki korak, svaki susret. Njegove riječi nisu samo zapis jednog putovanja, već i opomena da se prošlost nikada ne zaboravi, ali i poziv da se pronađe snaga za bolje sutra.
Prepoznajući značaj Ahmedovog rada, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Kenan Magoda upriličio je prijem za ovog mladog pisca, ističući koliko je važno podržati djecu koja pokazuju ovakvu svijest i odgovornost.
„Imao sam čast ugostiti dječaka koji nas sve podsjeti šta znači istinska vrijednost. Ahmed ima samo 11 godina, a napisao je knjigu nastalu iz njegovog ličnog iskustva s Marša mira u Potočarima, gdje je, kako kaže, shvatio da se ne smije zaboraviti bol i tuga koju nose majke Srebrenice. I dok mnogi od nas šute ili zaboravljaju, jedno dijete piše, pamti i osjeća.
Takva energija, smirenost i dubina razmišljanja u jednoj rečenici čine ga malim genijem, ali ne zbog godina, nego zbog svijesti koju nosi. Ponosan sam što kao ministar mogu stati iza ovakve djece. Ovo nije samo talent, ovo je odgovornost koju društvo mora prepoznati i sistemski podržati. Djeca poput Ahmeda nisu samo naša svijetla budućnost, oni su sadašnjost koja nas uči kako da budemo bolji ljudi“, poručio je ministar Magoda.
Ahmedova priča i njegova knjiga podsjećaju nas da snaga sjećanja ne zavisi od godina, već od srca i svijesti. Upravo takva djeca pokazuju da kultura pamćenja ima budućnost i da dolazi iz najiskrenijih, dječijih pogleda na svijet.