Polaganjem cvijeća na mjesto stradanja i zajedničkom komemorativnom sjednicom Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća s područja KS, danas je obilježen Dan sjećanja na sve ubijene i ranjene građane Sarajeva u periodu opsade 1992-1995. godine i 31. godišnjica ubistva 68 naših sugrađana na pijaci Markale.
Na ovaj tužni dan, tačno prije 31 godinu, ubijeno je 68 Sarajlija, a teže i lakše ranjeno njih 142.
Ubijeni su: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, Ibro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Sabit Rizvo, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.
U ime Kantona Sarajevo polaganju cvijeća i komemoraciji prisustvovali su predsjedavajući Skupštine KS Elvedin Okerić, dopredsejdavajući Danijela Kristić, Jelena Pekić i Vibor Handžić, premijer KS Nihad Uk, zastupnici Marijela Hašimbegović, Admela Hodžić, Vedrana Vujović, Arijana Memić, Mersiha Mehmedagić, Elza Gaković, Fatima Gavrankapetanović, Davor Čičić, Jasmin Šaljić, Rusmir Pobrić i Samir Avdić, te ministri u Vladi Enda Pavić Pečenković, Naida Hota-Muminović, Adna Mesihović, Darja Softić Kadenić, Admir Katica, Kenan Magoda, Zlatko Mijatović, Enis Hasanović i Afan Kalamujić.
Uz porodice i prijatelje ubijenih, te predstavnika vlasti, komemoraciji su prisustvovali i učenici srednjih škola.
"Njih posebno pozdravljam, jer nove generacije trebaju da uče iz naše historije i nikada ne dopuste da se ponovi", rekao je predsjedavajući Okerić.
"Skupština Kantona Sarajevo je 2007. godine donijela Odluku o proglašenju 5. februara - Danom sjećanja na sve ubijene i ranjene građane Sarajeva od agresora u periodu opsade 1992-1995., zbog čega smo danas ovdje okupljeni sa istim ciljem, ne dozvoliti da veo zaborava prekrije nedužne žrtve Sarajeva i počinjene zločine agresora. Sarajevo pamti sve one koji su dali život za slobodu i domovinu", rekao je Okerić.
Naglasio je da masakr na Markalama, koji je počinjen 1994. godine, simbolizira patnju i tragediju Sarajeva tokom 1.425 dana opsade, kada je mučki ubijeno više od 11.500 građana, među kojima 1.601 dijete. Više od 50.000 građana je ranjeno, mnogi s trajnim posljedicama.
"Prošlo je više od tri decenije od agresije na Bosnu i Hercegovinu, a još uvijek tražimo pravdu. Očekivanje da svi odgovorni za zločine budu procesuirani nije samo moralna obaveza već i garancija mira, jer ideologije zla, ako ostanu nekažnjene, postaju alibi za nove zločine, a što se trenutno dešava u Palestini", dodao je Okerić.
Predsjednik Bošnjačke zajednice kulture prof.dr. Sanjin Kodrić rekao je da je masakr na Markalama masakr posebne strahote i stravične simbolike, "ali, ipak, samo jedan od brojnih sarajevskih masakara, samo jedna od niza krvavih scena stradanja ljudi tokom 1.425 dana opsade Sarajeva, opsade tokom koje je ubijen 11.541 čovjek, a među njima i 1.601 dijete, odnosno cijeli jedan mali bosanski grad i njegova budućnost".
Kodrić se prisjetio svojih roditelja koji su ubijeni 1992. godine u sarajevskom naselju Otes, nakon čega su on i njegova sestra Lejla ostali sami.
"Bilo je to sad već davno, prije više od 32 godine, prilikom rijetko spominjanog, u kolektivni zaborav svjesno ili nesvjesno gotovo potisnutog pada ilidžanskog naselja Otes 4. decembra 1992. Tog dana, a da to ni oni ni mi nismo znali, naši roditelji završavali su svoj život, živjeli svoje posljednje sate, silno mladi i puni snage, mlađi i životniji od moje sestre i mene danas, posljednji put voljeli jedno drugo i posljednji put voljeli svoju djecu... A mi, sestra i ja, posljednji put imali smo roditelje, posljednji put imali smo priliku nekoga osloviti kao svoju majku i svojeg oca, posljednji put dodirnuli smo živu majčinu i živu očevu ruku, posljednji put primili smo njihov zagrljaj i roditeljski poljubac u čelo... Posljednji put bili smo porodica, i posljednji put doživjeli sve te male, a tako velike i tako važne radosti i dragocjenosti preko kojih danas sa svojim porodicama prelazimo kao preko samopodrazumijevajućih, sasvim normalnih životnih rutina u dinamici i nesvjesnosti svakodnevice", rekao je Kodrić.
"Prvi put na ovaj način govorim o nama, o sestri i sebi i našim ubijenim roditeljima, ali, isječkom vlastitog iskustva, i o brojnim drugim sličnim ljudskim sudbinama. Kao da ponovo prolazim kroza sve to, s tim što to ovaj put radim svjesno, svojom voljom, ali i javno, i osjećam se kao da sam go, kao da sam obnažio svu svoju intimu, svoju privatnost i nutrinu, ono što se inače ne pokazuje drugom, a zapravo se manje ili više vješto sakriva i od sebe i čuva u nekim dobro osiguranim i smirenim prikrajcima podsvijesti. No, zašto to činim, zašto sam pristao i prihvatio poziv da ovdje pred svima razgolitim svoje sjećanje na mrtve i sebe živog prvi put nakon više od 32 godine? Vjerovatno zbog nužnosti svjedočenja, javnog i neskrivenog sjećanja, odnosno zato što mi je to, u konačnici, obaveza, ali i potreba, duboka ljudska potreba koje prije nisam, možda, bio dokraja svjestan ili nisam bio na nju spreman", objasnio je Kodrić, dodavši da je nakon svega, život pobijedio smrt.
"Život, dakle, ide dalje i nema ništa novo pod nebeskim svodom, osim nas koji se izmjenjujemo u stalnoj igri života i smrti, pokušavajući dobrom nadvladati zlo. Mrtvih se sjećamo, čuvamo ih i činimo prisutnim u svojem sjećanju. Danas je na Markalama opet pijaca, opet je to upravo mjesto života – mjesto društvenog krvotoka, baš kao što to treba i biti i kao što je to oduvijek bilo u svim ljudskim kulturama i civilizacijama svijeta. Život je, ipak, opet pobijedio smrt, dobro pobjeđuje zlo, a zla i smrti sjećamo se u ime dobra i života", istakao je u svom obraćanju prisutnima Kodrić.
